„Ja samo slikam cveće…“, nova slikarska serija Andreja Kolosova, deluje namerno jednostavno i nenametljivo samo na prvi, površan pogled. Kroz prizmu preterane iskrenosti, koja se graniči sa naivizmom, Andrej u svom slikarstvu prenosi prilično kompleksne ideje. To je slikarstvo čoveka rođenog na spoju filozofskih tokova u umetnosti, koji ne želi da dodaje cepanice u dogorevajuću vatru postmodernizma.
Njegov vizuelni jezik je namerno uprošćen: ne razgovara sa čitaocem kroz složene prateće tekstove i prekomernu metaforiku. Ipak, teško je posumnjati da diplomirani ikonopisac ne razume sakralnost teksta. Isto tako je teško pretpostaviti da će jedan od pionira moskovskog grafitija namerno odustati od složenih formi koje bi na prvi pogled odavale autorstvo rada. Njegovo slikarstvo ide „od suprotnog“ — to je tihi, pozitivistički protest protiv savremene umetnosti, u kojoj su broj i nišna priroda referenci postali jedan od najvažnijih kriterijuma aktuelnosti dela. Od naslova do čitljivosti svakodnevnih prizora cvetne oranžerije, serija gotovo viče da je treba posmatrati maksimalno lako i naivno, bez traženja složenih referenci i bez pokušaja da se „iščita“ višeslojnost umetnikove ironije. Samo, nova serija nije izjava moderniste koji odbija da igra po pravilima, već tiho neslaganje čoveka prezasićenog tim značenjima i koji traži sopstvenu harmoniju formi i boja — tamo gde su tračevi i tumačenja beskorisni.
U izvesnom smislu, vizuelni jezik Andreja Kolosova je metamorernizam u čistom obliku. To su prepoznatljive, ali do krajnjih granica uprošćene aluzije na važne umetnike XX veka — tu su i Haringov „animirani“ stil, i Matisove aplikacije, i dubok, detaljan rad s bojama po načelima slikarskog „firštajla“ Bauhausa. Sve to Andrej umnožava eklektičnom bazom ikonopisa i uličnog grafitija i spaja u slikarstvu u kojem je od ulične umetnosti pozajmio brzinu i jasnoću linija, a zahvaljujući ikonopisnim veštinama pristupa svakom platnu sa potpunom koncentracijom i stoprocentnim uranjanjem u proces. Kao rezultat, svako delo je nabijeno energijom i umetnikovim doživljajima, a jednostavne slike prenose višeslojne emocije čoveka koji je istovremeno umoran, ali traži svoj put kroz pozitivističku viziju sveta.
Cveće je slika poznata na podsvesnom nivou, s kojom je bukvalno kod svakoga povezan sopstveni, jedinstveni asocijativni niz. Lotos u istočnoj filozofiji, ruža u romantičnoj tradiciji evropske književnosti, dva karanfila u kontekstu ruske pogrebne tradicije — značenja je toliko mnogo da će svaki posmatrač u seriji Andreja videti nešto svoje; a ponekad je samo razgovor sa samim sobom, nasamo pred platnom sa slikarstvom, potreban svakome od nas.
Ivan Dolgov, 2026.